Naučnik srpskog porijekla, dr Majkl Pravica, profesor fizike na Univerzitetu Nevada u Las Vegasu, iznio je teoriju koja izaziva veliki interes, ali i kontroverzu u naučnim krugovima. Prema njegovom mišljenju, ljudska svijest nije samo rezultat neuronske aktivnosti u mozgu, već može poticati iz viših, skrivenih dimenzija univerzuma. Ova ideja, zasnovana na konceptu hiperdimenzionalnosti, unosi sasvim novi pristup u razumijevanje svijesti i postavlja pitanja koja prevazilaze tradicionalne okvire neuronauke i biologije.
Više od četiriju dimenzija
Prema standardnim fizikalnim shvatanjima, univerzum percipiramo kroz četiri dimenzije: visinu, dužinu, širinu i vrijeme. Međutim, Pravica se poziva na hiperdimenzionalnost, teoriju koja sugeriše da univerzum zapravo sadrži mnogo više dimenzija, od kojih su mnoge skrivene i nedostupne našim čulima. On ističe da bi upravo te nevidljive dimenzije mogle igrati ključnu ulogu u stvaranju i funkcionisanju ljudske svijesti.
„Činjenica da smo sposobni da u svojoj svijesti zamislimo više dimenzija nego što ih fizički možemo opažati ukazuje na to da svijest nije ograničena našom fizičkom realnošću. To je dar koji nadilazi biologiju,“ rekao je Pravica u intervjuu za „Popular Mechanics“.
Svijest i hiperdimenzionalnost
Pravica tvrdi da u trenucima duboke koncentracije, kreativnog procesa ili dok sanjamo, naša svijest može preći granice fizičkog svijeta i ući u dodir sa višim dimenzijama. Na taj način, ljudski um se povezuje s univerzumom na način koji nije ograničen na materijalnu stvarnost.
Kako bi objasnio svoju teoriju, Pravica koristi zanimljivu metaforu. Zamislite da ste biće koje živi u dvodimenzionalnom svijetu, slično liku iz stripa. Ako kroz vaš svijet prođe trodimenzionalni objekt, poput sfere, vi biste mogli vidjeti samo promjenu oblika kako taj objekt prolazi kroz vaš ravan – ali ne biste mogli pojmiti njegovu stvarnu, trodimenzionalnu prirodu. Na sličan način, Pravica smatra da mi, kao četvorodimenzionalna bića, nismo sposobni da direktno percipiramo više dimenzije, ali one ipak postoje i mogu uticati na našu stvarnost i svijest.
Teorija struna kao osnova
Pravicina teorija se oslanja na poznatu „teoriju struna“, koja tvrdi da je osnovna priroda univerzuma sačinjena od beskonačno malih vibrirajućih struna, manjim od atoma, kvarkova ili elektrona. Ove strune proizvode efekte u višim dimenzijama koje su nevidljive za naša čula, ali oblikuju sve što postoji u našem svijetu – od čestica do osnovnih sila poput gravitacije. Pravica smatra da ove skrivene dimenzije, koje su ključne za teoriju struna, mogu igrati centralnu ulogu u stvaranju i funkcionisanju svijesti.
„Teorija struna u suštini je teorija hiperdimenzionalnosti“, navodi Pravica. „Iako ne možemo direktno posmatrati ove skrivene dimenzije, efekti koje vibracije struna imaju na našu fiziku su prisutni. Možda svijest može biti način na koji te dimenzije dotičemo ili koristimo.“
Veza između nauke i duhovnosti
Jedan od najkontroverznijih aspekata Pravicine teorije je njegovo spajanje nauke i religije. Kao pravoslavni hrišćanin, Pravica traži načine da poveže svoja religijska uvjerenja sa svojim naučnim istraživanjima. On sugeriše da bi Isus Hrist mogao biti hiperdimenzionalno biće, što bi, po njegovom mišljenju, moglo objasniti neke događaje opisane u Bibliji, poput Hristovog uznesenja na nebo.
„Prema Bibliji, Isus se uzdigao na nebo 40 dana nakon što je bio na Zemlji. Ako posmatramo Isusa kao četvorodimenzionalno biće, kako bi on mogao izvršiti takav čin? Ako je, međutim, hiperdimenzionalan, to bi mu omogućilo prelazak između našeg svijeta i viših dimenzija, uključujući ono što religija naziva nebom“, objašnjava Pravica.
Kritika u naučnim krugovima
Pravicina teorija izazvala je reakcije naučne zajednice, posebno zbog miješanja nauke i duhovnih koncepata. Neki naučnici, kao što je Stiven Holer, vanredni profesor fizike na Univerzitetu Fordham, kritikuju ovakve teorije. Holer smatra da je ovakav pristup štetan za nauku, jer previše oslanja na koncept „Boga praznina“, gdje se nedostatak naučnih objašnjenja popunjava religijskim tumačenjima.
„Povezivanje nauke i religije na ovaj način može otežati ozbiljna naučna istraživanja fenomena poput svijesti. Ne postoji dovoljan dokaz da višedimenzionalne realnosti postoje, niti da svijest može komunicirati s njima“, izjavio je Holer za „Popular Mechanics“. On dodaje da, iako je moguće matematički manipulirati višim dimenzijama, to ne znači da one zaista postoje u fizičkom smislu.
Tehnološke granice
Jedan od ključnih problema sa istraživanjem viših dimenzija je nedostatak tehnologije koja bi omogućila proučavanje tih područja. Čak ni najnapredniji uređaji, poput Velikog hadronskog sudarača (LHC) u CERN-u, nisu u stanju da pruže čvrste dokaze o postojanju tih dimenzija. LHC, koji razbija čestice pri brzinama bliskim brzini svjetlosti, omogućava fizičarima da proučavaju osnovne gradivne blokove materije i energije. Ipak, ni on nije sposoban da otkrije visokodimenzionalne strune predviđene kvantnom fizikom.
Prema Holeru, dok se ne razvije naprednija tehnologija koja bi omogućila uvid u ove dimenzije, teorije poput Pravicine ostaju u domenu naučne fantastike.
Pogled u budućnost
Bez obzira na kritike, dr Pravica ostaje optimista. On vjeruje da će buduća tehnološka otkrića omogućiti proučavanje viših dimenzija i pružiti dokaz za njegovu teoriju o svijesti. „Vjerujem da bi se takva tehnologija mogla razviti tokom života moje djece. Do tada, nastaviću da istražujem hiperdimenzionalnost i njen uticaj na ljudsku svijest“, zaključuje Pravica.
Pravicina teorija otvara prostor za nove diskusije o prirodi stvarnosti, svijesti i mogućim vezama između nauke i duhovnosti. Bez obzira na to da li će njegova ideja biti dokazana, ona postavlja važna pitanja o granicama nauke i ljudskog razumijevanja univerzuma.
