Već decenijama naučnici pokušavaju da objasne zašto mjesečev blijedi prašnjavi oreol nije ravnomjerno raspoređen – uvijek je gušći na osunčanoj strani nego na tamnoj. Novo istraživanje sada ukazuje da su za to zaslužne ekstremne temperaturne razlike između dana i noći na površini Mjeseca.

 

Više prašine tokom dana nego noću

 

Koristeći napredne kompjuterske modele, istraživači su simulirali udare mikrometeorita – sićušnih svemirskih stijena koje neprestano bombarduju Mjesec – pri različitim temperaturama tla. Otkrili su da udari na vrućoj, osunčanoj površini izbacuju 6–8% više prašine nego udari koji se dešavaju tokom hladne mjesečeve noći. Ova razlika čini da je prašnjavi sloj gušći na dnevnoj strani, što naginje cijeli oreol ka svjetlu Sunca.

“Izbašene čestice prašine zatim se pojedinačno prate da bi se vidjelo kako se raspoređuju u svemiru,” objašnjava Sébastien Verkercke, postdoktorski istraživač u francuskoj svemirskoj agenciji CNES i glavni autor studije. “Udarci u podne jednostavno izbacuju više materijala u visinu.”

 

Opasnosti svemirske prašine

 

NASA već dugo upozorava da mjesečeva prašina može biti štetna za svemirske letjelice, skafandere, pa čak i za ljudska pluća ako bi se udahnula. Zbog toga je praćenje njenog kretanja i ponašanja ključno za buduće misije na Mjesecu.

Naučnici ističu i da bi Merkur, koji ima još izraženije temperaturne razlike između dana i noći, trebalo da pokazuje još snažniji efekat ove asimetrije. Evropska svemirska sonda BepiColombo uskoro bi mogla da potvrdi ovu pretpostavku.

 

Prašnjavi oreol koji nikada ne nestaje

 

Mikrometeoriti neprestano udaraju u Mjesec, pretvarajući stijene u fine čestice prašine koje se dižu u privremeni, svjetlucavi oreol. NASA-ina sonda LADEE je još 2015. potvrdila postojanje ovog oblaka prašine, otkrivši ga stotinama kilometara iznad površine Mjeseca.

Kako objašnjava fizičar sa Univerziteta u Boulderu, Mihály Horányi, “Čak i jedna jedina čestica prašine iz komete, kada udari u Mjesec, može da izbaci hiljade manjih zrna u vazduh bez atmosfere.” Tokom vremena, ti beskrajni udari održavaju Mjesec obavijen njegovim tankim, svjetlucavim, ali neujednačenim prašnjavim oreolom – tihi podsjetnik da čak i naizgled mirna nebeska tijela stalno oblikuju nevidljive sile svemira.