Istorija i razvoj microSD kartice
MicroSD, koji se ponekad naziva i “TransFlash”, lansiran je 2004. Prvi telefon koji je koristio novi format kartice svakako je bio Motorola – postoji nekoliko modela koji su izašli 2004., ali dokazi ukazuju na to da je Motorola E398 prvi model.
Telefon Motorola E398 je bio sposoban za MP3 reprodukciju i dolazio je sa 64MB karticom u kutiji. Čak i uz jaku kompresiju, na njega niste mogli staviti mnogo pjesama, ali uvijek ste mogli zamijeniti karticu.
Ovaj telefon ima važno mjesto u istoriji jer je poslužio kao osnova za Motorola ROKR E1 – prvi telefon sa iTunes podrškom. Apple je imao kontrolnih 75% tržišnog udjela u prodaji digitalne muzike u 2005. godini i to je jako ovisilo o uspjehu iPod-a. Međutim, Steve Jobs je uvidio opasnost koju telefoni predstavljaju za njegov džepni muzički plejer i želio je da uđe i na to tržište. ROKR je bio neuspješan, ali telefon koji je uslijedio bio je, da samo kažemo, ogroman uspjeh.
MicroSD je manja verzija SD kartice. Postoje neke manje razlike (osim veličine na koju mislimo), ali su toliko male da pasivni adapter može pretvoriti iz microSD u punu veličinu SD. Ovo je bilo korisno za uključivanje kartice u računar kako biste je napunili pjesmama ili za preuzimanje fotografija i video zapisa koje ste snimili na svom telefonu.
SDHC, SDXC i SDUC, kapacitet bitan
Ovaj odnos je značio da su poboljšanja microSD kartice išla u korak s evolucijom SD kartice. Prva velika promjena dogodila se 2006. godine uvođenjem SDHC – HC za “High Capacity” – standard.
Ranije su kartice bile ograničene na kapacitet od 2 GB. SDHC je to proširio na 32 GB i učinio da je podrška za FAT32 obavezna. Ovaj sistem datoteka omogućava ne samo velike kartice već i velike datoteke (do 4 GB).
Sljedeći veliki skok bio je 2009. sa SDXC formatom, “eXtended Capacity”. Ovim je ograničenje povećano na 2TB i prešlo na exFAT, evoluciju FAT32 sistema datoteka koji omogućava da datoteke rastu preko 4GB.
Prije nekoliko godina SD specifikacija je ažurirana sa SDUC, “Ultra Capacity”, koji podržava kartice do 128TB. Proći će mnogo, mnogo vremena dok se ta granica ne dostigne. Zapravo, čak i decenija plus stari SDXC format tek treba da postane ograničavajući faktor jer najveće microSD kartice trenutno na tržištu imaju kapacitet od 1TB.
Klasa određuje brzinu microSD kartice
Kapacitet je najvažnije mjerenje microSD kartice, ali postoji nekoliko drugih kojih biste trebali biti svjesni. “Klasa brzine” je veoma važna za neke aplikacije jer garantuje minimalnu sekvencijalnu brzinu pisanja. Klasa brzine je obično naznačena na samoj kartici ako znate čitati ikone.
Najjednostavnija ocjena je nešto poput „klase 2“, koja je na kartici označena kao 2 unutar C. To znači garanciju da kartica nikada neće ići ispod 2MB/s. Postoje C2, C4, C6 i C10 klase. Što je kartica brža, brže možete kopirati datoteke na nju.
Neke aplikacije u realnom vremenu, poput snimanja videa, u velikoj mjeri zavise od kontinuirane brzine pisanja, toliko da postoji posebna klasa za to. Ide od V6 do V90, što znači od 6MB/s (dovoljno za video standardne rezolucije) pa sve do 90MB/s (što vam je potrebno za 8K snimke).
Evo zgodnog grafikona iz SD Association koji pokazuje odnos između sekvencijalne brzine pisanja i video rezolucije. Imajte na umu da je ovo samo smjernica jer različite kamere koriste različite kodeke na različitim propusnim opsegima.
Originalni SD format je imao odredbe za brzinu prenosa do 12,5 MB/s, koja je kasnije povećana na 25 MB/s. Sabirnica podataka je dodatno nadograđena sa UHS-I (“Ultra High Speed”), što je podiglo ograničenje brzine na 104MB/s.
UHS-II – dva reda pinova za duplu brzinu
UHS-II je veliko odstupanje od originalnog formata jer dodaje dodatni red pinova. Ovo je dodatno povećalo brzine prenosa na 156 MB/s u punom dupleksu i 312 MB/s u poludupleksu (tj. protok podataka u oba smjera ili samo u jednom smjeru). Postavljanje dodatnog reda pinova na velike SD kartice bilo je dovoljno jednostavno, međutim, veličina microSD kartice predstavljala je izazov.
Do sada smo govorili o memorijskoj kartici kao skladištu za multimediju – MP3 i video zapise. To su i dalje njegove najpopularnije upotrebe. Interaktivnija upotreba je pohranjivanje aplikacija i igara, koje su vremenom rasle po veličini i složenosti.
Pročitajte još: Canon EOS R6 Mark II – najbrži EOS R do sada
Međutim, ovo nisu dobre aplikacije za kartice jer su spore na drugi način. Video se snima sekvencijalno, tako da su bitne samo sekvencijalne brzine. Aplikacije i igre trebaju brz nasumični pristup, a većina kartica jednostavno nije dizajnirana za to.
Neki su ipak bolji od drugih – Udruženje SD uvelo je klasu performansi aplikacije. Oba opisuju brzinu u smislu IOPS, nasumičnih ulazno/izlaznih operacija u sekundi. Prva klasa se zove A1 i garantuje 1.500 IOPS za čitanje i 500 IOPS za pisanje. Nekoliko godina kasnije došao je A2, koji je povećao ciljeve na 4.000 IOPS za čitanje i 2.000 IOPS za pisanje.
Najnoviji razvoj je SD Express, koji samo prati vođstvo NVMe SSD-ova i usvaja PCIe sabirnicu podataka. Originalna specifikacija je dozvoljavala jednu PCIe 3.0 traku i brzinu prenosa do 985MB/s. Zatim je došla podrška za jednu PCIe 4.0 traku (ili dvije PCIe 3.0 trake) koja ide do 1,970MB/s. Najveća moguća brzina trenutno se postiže sa dvije PCIe 4.0 trake – nevjerovatnih 3,940MB/s.
SD Express zahtijeva dodatne igle slične UHS-u, što otežava usvajanje na malim microSD karticama. I kao što je rečeno, uređaji koji podržavaju dodatne pinove su rijetki.
Steam Deck recimo, može pokretati igre sa microSD kartice, međutim, Valve ga je opremio samo sa UHS-I utorom. To znači da brzine prenosa nisu mnogo veće od mehaničkog tvrdog diska (bolja vremena traženja, ali ni približno tako dobra kao SSD). Nintendo Switch takođe ima samo UHS-I slot.
Popularnost MicroSD kartica kod pametnih telefona u padu
MicroSD kartice su još uvijek prilično popularne, njihov mali faktor oblika im je zaslužio mjesto u akcionim kamerama, dronovi i tako dalje. I našli su upotrebu u ručnim konzolama, čak i kada bi veće SD kartice (posebno SD Express) bile bolji izbor.
Međutim, njihova popularnost na pametnim telefonima opada. Kako to? Želimo da pripišemo delimičnu krivicu servisima za striming – koliko MP3 datoteka i video datoteka imate na svom telefonu? Šta je sa vašim prijateljima? S brzim 4G, a sada bržim 5G i sve manjim troškovima mobilnih podataka, streaming je od održivog prešao u preferiranu opciju. Spotify, Netflix, YouTube i slično znače da vam ne treba sav taj prostor za skladište na vašem telefonu.
Mobilne igre su sada veće od igara na PC-u i konzolama zajedno, ali to neće potaknuti usvajanje microSD-a iz gore navedenih razloga. Igra koja je dovoljno velika da ima problema sa uklapanjem u internu memoriju takođe će biti prezahtevna da bi se pokrenula sa kartice.
Drugi krivac je sve veći kapacitet ugrađenog skladišta. Čini se da je 128GB trenutno prosjek i većina ljudi kaže da im je između 128GB i 256GB sasvim dovoljno. Uz to, nema mnogo potrebe za proširivim skladištem.
(GSMarena)
Dopada vam se IT-mixer? Podržite nas putem društvenih mreža na linkovima ispod. Lajkujte našu stranicu na Facebooku, budite informisani u svakom momentu.
