Reditelji i filmske ekipe, čak i kada je riječ o blokbasterima, skloni su da se prepuste mašti i da zanemare zakone fizike i drugih prirodnih nauka
U namjeri da na gledaoce ostave utisak, oni izbjegavaju pomoć stručnjaka, zbog čega su scene iz filmova pogrešne pa viđamo višestruke vrtloge vjetra, kilometarske pukotine duž Zemljine kore i druge nemoguće pojave.
Vulkanska čorba
Prilikom postavljanja scena vulkanskih erupcija reditelji često ignorišu zakone prirode. Na primjer, u filmu „Vulkan“ (1997) lava struji ogromnom brzinom i razara čitave gradove. U stvarnosti ona može prilično brzo da teče samo nizbrdo, a kada se nađe na vodoravnoj površini, usporava svoj tok i veoma se brzo stvrdnjava.
Čak i u tečnom stanju usijana masa je gušća nego što se prikazuje na filmu, a po svom sastavu više podjseća na med nego na čorbu.
Pritom, opasni su i užarena para i pepeo. U blokbasteru „Svijet iz doba jure 2“ (2018) vulkanska erupcija je prikazana tehnički besprijekorno, ali postoji drugi ozbiljan propust: glavni junak prolazi kroz oblake užarene prašine i izlazi samo malo prašnjav. U realnosti bi sve bilo mnogo tragičnije.
Zemljina utroba
Čudesni svijet u kojem se nađu likovi iz filma „Put u središte Zemlje“ (2008), nastao je kao plod mašte Žila Verna. Avanturistička komedija od samog početka ne pretenduje na to da bude realistična: na primjer, tamo se sreću biljke mesožderi i gigantosaurusi.
A put junaka ka centru planete prikazan je uz geološke greške. Znanja koja je prikupila nauka o reljefu isključuju prisustvo udubljenja takvih nezamislivih razmjera i dubine.
Razjapljene pukotine
Reditelji i zemljotrese često prikazuju pogrešno. Razmjere pukotina u Zemljinoj kori koje se otvaraju pred našim očima teško da mogu da se objasne zakonima fizike i geologije. Na primjer u filmu „San Andreas“ (2015) usljed moćnog potresa gotovo momentalno se obrazuje gigantska pukotina, ali u stvarnom životu je čak i za nešto nalik tome potrebno mnogo više vremena.
Čak i pri veoma jakom zemljotresu slojevi zemlje bi počeli da se lome i da se preklapaju jedni s drugima, tako da su provalije u kojima nestaju ljudi, kuće i automobili samo upečatljiv prizor za lakovjerne gledaoce.
Meteorske kiše
U blokbasteru „Armagedon“ (1998) omaške se mogu naći u gotovo svakoj sceni. Epizoda sa padanjem meteorita nije izuzetak. Meteorska kiša je potpuno realna pojava, koja se događa kada se neko veće nebesko telo raspadne na nekoliko manjih. To znači da ostaci meteorita treba da lete iz jedne tačke na razne strane.
U filmu, međutim, trajektorija po kojoj ostaci meteora padaju na površinu planete nikako se ne može logički objasniti. Ono što se događa u filmu više podsjeća na napad iz kosmosa.
Uragani
Posjledice tornada zaista su užasavajuće. Brzina vjetra unutar lijevka tornada povremeno dostiže i 320 kilometara na sat, a njegov prečnik može biti i tri kilometra. Prečnik razaranja koji je za sobom ostavio tornado u Muru (SAD) bio je 27 kilometara. Teško je preuveličati razmjere takve katastrofe, ali je autorima filma „Geooluja“ (2017) to ipak uspjelo.
Ideja da na ekranu pokažu jedan uragan očigledno im se činila nedovoljno upečatljiva. Zbog toga u filmu odjednom divlja nekoliko uraganskih vrtloga istovremeno. Prema zakonima fizike, međutim, oni bi morali da se spoje u jedan zajednički vrtlog.
(Sputnikportal)
