„Ima jedna Moma, ona ima velike oči i usta skroz do njih. Kada je zoveš, čuje se dječji vrisak. Ona ti prvo kaže da raskrvariš oko konju, iscrtaš crvenom bojom krv na ruci, a poslije ti daje druge zahtjeve i na kraju igrice ona kaže da se ubiješ.“
Moma koja poziva djecu na samoubistvo nije scena iz horor filma, već riječi jednog djeteta iz beogradske osnovne škole odgovarajući reporteru Sputnjika na pitanje šta gleda na internetu i koje igrice igra.
Više od 40 odsto djece u Srbiji koja koriste internet gleda slike krvi i mučenja životinja i ljudi, a gotovo trećina pristupa pornografskim sajtovima, pokazuje istraživanje „Djeca Evrope na internetu“.
Ispitivana su deca starosti od 9 do 17 godina, a Sputnjik je sproveo istraživanje sa još mlađom, u drugom razredu jedne beogradske osnovne škole.
Pucaj, ubijaj, pljačkaj… Iskustva srpske dece na internetu
Još neki odgovori osmogodišnjaka:
„Na toj igrici možeš da pucaš u ljude, da te juri policija, da bacaš bombe. To je GTA, ja igram GTA trojku, možeš da ubijaš sve, da pljačkaš neke prodavnice i tako dalje“, priča nam dječak.
— A šta ti kažu roditelji kad vide da si pljačkaš prodavnica?
„Ne kažu mi ništa. Meni je tata tu igricu poklonio i rekao mi je da mogu da radim s njom šta hoću.“
„Mama mi je izbrisala jutjub kad je vidjela da sam slušao neke pjesme od jutjubera koji se zove Baka Prase. Kad je ona poslušala jednu tu pjesmu, ona je pošizela“, priznaje jedan đak.
I ostala iskustva beogradske dece, uvjerili smo se, slična su.
70 odsto djece spava sa telefonom
Doktor Vlajko Panović, specijalista kliničke psihologije koji se bavi problemima savremene porodice, odnosno zavisnošću od novih tehnologija, ovih dana obilazi učenike šestog razreda u prigradskim naseljima Beograda.
Šokiran je činjenicom da 70 odsto njih, kako kaže, bukvalno spava sa mobilnim telefonom.
„Isti procenat djece ide u krevet posle ponoći, a najveći broj njih koristi nekontrolisane sadržaje, a roditelji o tome nemaju pojma“, ističe ovaj stručnjak.
Kaže da edukaciju kod ovog problema treba usmjeriti u dva pravca, prvi je da roditelji shvate ozbiljnost mogućih posljedica, a zatim da sa nastavnicima pomognu djeci tako što će ih uputiti u korisne stvari na internetu. Problem je u tome što se današnji roditelji plaše, kaže Panović.
„Plaše se da djeci nešto brane, tako dobijamo ’kopi pejst‘ generaciju koja nosi iste iscjepane pantalone, koristi isti rječnik u kom dominira ’blejanje‘ i ’kuliranje‘, dominira zabava, a nema nikakvog napora. Ali i otpor prema autoritetima, što je tragično u trenutku kada djeca treba da usvajaju radne navike, odgovorno ponašanje, odnos prema zdravom autoritetu koji treba da im pomogne da afirmišu ljudske vrijednosti“, konstatuje Panović.
Uključi kompjuter, isključi roditelji
On dodaje da su „isključenim“ roditeljima pomogli i novi evropski zakoni koji su nastavnicima vezali ruke, ograničili mogućnost vaspitnog uticaja, zato što se zabrane nastavnika često tumače kao nasilje nad decom.
„Nastavnici su uplašeni, kao i mnogi roditelji. Imamo ogroman uticaj tih zakona koji su protiv zdravih vaspitnih stilova i obrazaca. Situacija je mnogo složenija nego što ta statistika iz istraživanja govori.“
Ovaj ljekar dodaje da roditelji moraju da provode kvalitetno vrijeme sa djetetom, da je to jedini lek, da djetetu pomognu da razumije svijet u koji je gurnuto, jer to je svijet ružnog, svijet ružnih igračaka, ružnih izraza, govora na televiziji i drugih agresivnih sadržaja koji dolaze putem različitih medija.
„Da ih zaštiti time što će ih voditi u pravcu lijepog, organizovanog i skladnog, jednom riječju, normalnog. Dakle, da razviju empatiju, saosjećanja i toleranciju kroz strpljenje, da onaj ko drugačije misli nije njihov neprijatelj, jer smo danas u zemlji stvorili neku atmosferu, ne daj bože da vi kažete nešto afirmativno za nekog političara, a oni su oštro polarizovani na dvije strane, odmah vas svrstaju na tu stranu.“
Dakle, djeca najbolje uče od roditelja, ali i oni su izloženi istim sadržajima. Zato je potrebno da se svi štite, od televizora mogu da pobjegnu na internet u potragu za lijepim, kvalitetnim sadržajima.
Kad je vrijeme za uzbunu
Panovića smo pitali i kada je vrijeme za uzbunu, odnosno stručnu pomoć psihologa zbog preteranog korišćenja interneta i društvenih mreža.
„Kada primjete da njihovo dijete permanentno drži telefon u rukama, da malo-malo pa gleda kao da čeka da ga neko zove, čeka da dobije neki sadržaj, a posebno kad ga krije, nosi u toalet ili u spavaću sobu. Roditelji bi trebalo da nikada ne dozvole djeci da telefone nose u spavaće sobe. Može u dnevnoj sobi da se napravi jedno sanduče gdej svi ostavljaju svoje telefone pred spavanje“, savetuje Panović.
