Naučnici u INSERM-u (Institut National de la sante et de la recherche medicale) u Francuskoj razvili su nanorobot zasnovan na DNK pod nazivom „Nano-winch“
Nanorobot je napravljen korišćenjem DNK molekula i pristupa „DNK Origami“. Mali robot je toliko mali da može da sleti na površinu ćelije i stupi u interakciju sa „mehanoreceptorima“ koje ćelija koristi da osjeti mehaničke sile koje djeluju na nju.
Roboti mogu primijeniti male sile na mehanoreceptore, omogućavajući istraživačima da izmjere biohemijske i molekularne promjene koje rezultiraju. Iako je tehnologija svakako korisna za osnovna ćelijska istraživanja, ona takođe može otvoriti put sličnim nanorobotima sa medicinskim primjenama, s obzirom na njenu sposobnost interakcije sa specifičnim ćelijskim receptorima.
Čini se kao da svake sedmice neko razvije novi nano(mikro)robot koji može da obavlja zadatke koji su se do sada smatrali u okviru naučne fantastike. Ova otkrića bi mogla da najave novu eru u medicini, sa rojevima sićušnih mašina koje obavljaju niz složenih medicinskih procedura u telu. Ova najnovija tehnologija prati ovaj trend, sa sposobnošću da sleti na površinu ćelije i delikatno primijeni sićušnu silu na specifične ćelijske receptore.
Programabilni DNK origami
Istraživači opisuju ovaj nanorobot kao “programabilni DNK origami baziran molekularni aktuator” i nazvali su ga Nano-vitlo. Sastoji se od tri DNK origami strukture i može sletjeti na površinu ćelije i primijeniti silu od 1 pikonjutona na ćelijski receptor. Da ovo stavimo u perspektivu, ovo je 1 trilionti deo Njutna, a 1 Njutn je otprilike sila koju vrši vaš prst kada kliknete na vrh olovke.
Roboti mogu aktivirati nekoliko mehanoreceptora odjednom i ugraditi elemente koji prepoznaju i vezuju se za receptore kako bi osigurali specifičnost ciljanja. Takva specifičnost bi mogla biti veoma korisna u aktiviranju drugih receptora za postizanje terapeutskih efekata, ako tehnologija napreduje u medicinskoj areni u budućnosti.
Sljedeći korak za istraživače je da štite nanorobote od enzimskog razaranja koje doživljavaju u telu, kako bi mogli da ostanu funkcionalni što je duže moguće.
„Dizajn robota koji omogućava in vitro i in vivo primjenu pikonjutonskih sila zadovoljava rastuću potražnju u naučnoj zajednici i predstavlja veliki tehnološki napredak“, rekao je Gaetan Bellot, jedan od dizajnera novih uređaja.
„Međutim, biokompatibilnost robota može se smatrati i prednošću za in vivo aplikacije, ali može predstavljati i slabost osetljivosti na enzime koji mogu razgraditi DNK. Tako da će naš sljedeći korak biti da proučimo kako možemo da modifikujemo površinu robota tako da bude manje osjetljiva na dejstvo enzima. Takođe ćemo pokušati da pronađemo druge načine aktivacije našeg robota koristeći, na primjer, magnetno polje“, istakao je Belot.
(Medgadget)
