U novom filmu Miroslava Momčilovića „Vikend sa ćaletom“ apsurd opet pršti od smijeha
Novi film Miroslava Momčilovića „Vikend sa ćaletom“ koji ćemo imati prilike da gledamo od 29. oktobra mnogo je više od komedije. To je duhovita drama o susretu oca i sina – priča kakva nam je svima nedostajala.
Miroslav Momčilović koji stoji iza ostvarenja „Sedam i po“, „Čekaj me ja sigurno neću doći”, „Smrt čoveka na Balkanu”, „Smrdljiva bajka” kaže da voli priče koje imaju ranjiv stomak. Umjetnik koji u svakom apsurdu pronalazi smiješnu stranu, a u svakom smijehu patnju, jednostavno i bezrezervno prati svoj dušu.
Inspiraciju u beogradskim mangupima
U novom filmu „Vikend s ćaletom“ on se vraća arhetipovima i podsjeća nas na čemu se temeljio uspjeh naše kinematografije – na komediji i drami.
„Mislim da smo se posljednjih godina udaljili od drame i komedije koje su naš kvalitet. Otišli smo u krimi akcione trilere, žanr koji je svojstven američkoj industriji. Ne želim da učestvujem u trci koja je unaprijed izgubljena. Želim da učestvujem u trci u kojoj sam dobar“, kaže za Sputnjik čuveni reditelj Miroslav Momčilović.
„Vikend s ćaletom“ jednostavna je priča o odnosu oca sa sinom koga nije vidio pet godina. Miroslav Momčilović potpisuje se i kao scenarista i kao reditelj, a ovo je, kako kaže, priča nastala u jednom dahu.
Beogradski kriminalac, Kašika, kome je bolest presudila smrt, odlučuje da vikend provede sa sinom. Tokom samo 72 sata, Kašika će pokušati da od svog sina načini muškarca što će dovesti do niza komičnih i melodramskih situacija.
„Inspiraciju sam pronašao u generaciji beogradskih mangupa koji polako nestaju sa scene“, kaže reditelj.
„Prisustvovao sam scenama u kojima oni sjede u kafani, hvale se svojom djecom, nazdravljaju u njihovo ime, pate za njima, ali ih ne viđaju. Ta ljubav na riječima bila je polazište za stvaranje ovog filma“, objašnjava Momčilović.
Ljudska sadržajna duhovita drama
Paradoks da tužno može biti smiješno čini ovaj film posebnim. To je ujedno i razlog zbog kojeg je Nenadu Jezdiću kome je povjerena uloga Kašike ovo najdraži film.
„Ovo je duhovita drama, ozbiljna ljudska sadržajna duhovita drama“, kaže Nenad Jezdić.
Rigidnom liku kakav je Kašika, predstavniku određenih shvatanja, predrasuda, poštovaocu nelogičnih pravila, Jezdić je udahnuo život i kroz emocije pružio mu priliku da bude otac.
„Smisao našeg posla jeste ljude učiniti emotivnim. Strog, prijek karakter otvara se i u tih 72 sata provedenih sa sinom uči lekciju života – da pruži i primi ljubav“, objašnjava Jezdić i dodaje da ga je Momčilovićev scenario natjerao da se izbori za ovu ulogu.
Riječ je o urođenim i stečenim ožiljcima
Priča o ocu i sinu samo je naizgled data u 72 sata. Ona seže u prošlost ispitujući strašnu sudbinu koja je ukorijenjena u našim likovima i objašnjava ko su oni i zašto su tu gdje jesu – na ulici.
„Mi povlačimo iz kuće mnoge stvari, neke su pozitivne neke negativne. Riječ je o urođenim i stečenim ožiljcima“, objašanja Jezdić i postavlja pitanje šta ostavljamo svojoj deci. Da li je moguće prekinuti ili barem oplemeniti lanac lošeg nasljeđa?
„Moj prijatelj koji je analizirao riječ „sreća“ zaključio je da ona potiče od riječi „srešćenije“ a to je sretanje. I to je suština sreće – da se istinski i emotivno susretnemo jedni s drugima“, vjeruje Jezdić.
Susret sa sinom
U trenutku kada se Kašika sretne sa svojim sinom, on se ujedno susreće i sa svojim ocem. I miri sa svojom prošlošću. Isto kao što reditelj, bez predrasuda priznaje:
„Moj otac je bio građevinski inženjer. Često je bio na terenu i nedostajao mi je. Možda je taj osjećaj nedostajanja rezultirao ovim filmom. Umjetnik mora da slijedi svoju dušu i svoja osjećanja, a ne da se trudi da bude pametniji i vještiji nego što jeste.“
(Sputnik news)
