Tehnički napredak izaziva nedoumice i nije novost da se na neke inovacije reaguje s podsmjehom, kritikama ili strahovima. „Još u najranijim pisanim dokumentima o tehničkoj teoriji nalazimo i na sumnjičavost prema tehnici“, kaže za DW istoričar i filozof tehnike Kristijan Fater. Iza te sumnjičavosti kriju se različiti razlozi: kompleksnost tehničkih pronalazaka i s njome povezani nedostatak znanja ili razumijevanja, strah od gubitka kontrole ili emocionalnost.

Sumnjičavost prema novim tehnologijama nije, međutim, dokaz opšteg straha od tehnike. „Iza toga se u stvari krije nepotpuno opažanje. Uostalom, dobro je da ljudi stvari racionalno provjeravaju“, kaže za DW Helmut Trišler, rukovodilac naučnog odjeljenja Njemačkog muzeja.

I Fater ukazuje na razliku između racionalne procjene mogućih posljedica nekog tehničkog napretka i iracionalnog, nekontrolisanog protivljenja novoj tehnici. On pritom govori o razlici između zabrinutosti i panike. „Zabrinutost smatram legitimnom i veoma nužnom, ako želim da aktivno, u jednoj informisanoj demokratiji, oblikujem budućnost obilježenu tehnikom. A panika vodi ka tome da se od tehnike nekontrolisano bježi.“

 

„Đavolja“ željeznica

 

Da tehnički pronalasci podjednako mogu da izazovi i zabrinutost i paniku pokazuje, između ostalog, i istorija željeznice. I na nju su ljudi u početku reagovali sumnjičavo.

Danas, dvjestotinak godina nakon pronalaženja željeznice, ona je sasvim obično prevozno sredstvo. Moderni život gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Ali, prvih godina su neki ljudi željeznicu smatrali opasnim, đavoljim djelom.

U Engleskoj je 1825. puštena u saobraćaj prva javna željeznička pruga na svijetu. Velika, brza, glasna, pa još iz nje suklja dim… Parna lokomotiva brzo se proširila Evropom, a s njom i strah od „željezničke bolesti“ ili bolesti „delirium furiosum“, izazvane (za tadašnje prilike) velikom brzinom od oko 30 kilometara na sat, kao i skučenošću prostora i bukom vagona.

U viktorijanskoj Engleskoj, dakle otprilike do 1900. godine, zadržale su se i kritike na račun željeznice, i to u obliku satiričnih karikatura ili ilustrovanih policijskih izvještaja.

S tačke gledišta ondašnjih ljudi, te reakcije su „apsolutno razumljive“, kaže Trišler. Tehnički napredak zahtijeva novu orijentaciju i može da izazove strahove na koje ljudi reaguju strahovima. „Ono što je novo, to izaziva emocije. Tehnika je u suštini uvijek povezana s emocijama“, kaže Trišler.

 

Strah od atomske energije

 

Ali, ne izaziva svaki tehnički napredak samo negativne emocije. Kod atomske energije je u početku bilo sasvim suprotno. U Minhenu je 1957. izgrađen prvi njemački nuklearni reaktor za naučna istraživanja. Četiri godine kasnije, po prvi put je u distributivnu mrežu puštena struja dobijena iz nuklearnog reaktora. Nuklearna energija je 1960-ih smatrana čistom i povoljnom alternativom nafti i uglju, i budila je nade u ponovni industrijski napredak.

Prva kritika u Njemačkoj čula se 1975. kada su demonstranti okupirali gradilište nuklearne elektrane u Vilu, na jugozapadu zemlje. Oni su upozoravali na klimatske promjene, smanjenje nivoa podzemnih voda i moguće bezbjednosne probleme u vezi s atomskim reaktorima. Pokret protiv atomske energije nakon toga jača, a havarija reaktora u Harisburgu 1979, nedostatak trajnih odlagališta za atomski otpad i nesreća u Černobilju 1986. izazivaju brige i strahove kod dijela stanovništva. Godinama je trajao spor oko korišćenja atomske energije za proizvodnju struje, sve dok Njemačka 2011, nakon teške nesreće u japanskoj Fukušimi, nije donijela odluku o konačnom napuštanju nuklearne energije.

I dok je u nekim zemljama nuklearna energija alternativa uglju i nafti, u nekim drugim zemljama ona izaziva gotovo egzistencijalne strahove. „Ako razmislimo o tome zašto se ljudi boje nuklearne energije, onda dolazimo do pitanja trajnog odlagališta, do Černobilja ili Fukušime. Dakle, do situacija u kojima je tehnika zakazala zbog ljudske greške ili prirode, ili do tehničkih problema koji nisu riješeni“, kaže Fater.

U raspravi o nuklearnoj energiji oba naučnika vide „demokratski uspješnu priču“. Društvo koje „ne želi da postane tehnokratsko, već želi da ostane participativno demokratsko“, zavisi od razumijevanje i podrške svojih članova. „Iz rasprave o sumnjičavosti prema tehnici može nešto da nastane“, kaže Trišler, tu se radi o „nastojanju društva da saodlučuje i zajednički djeluje“.

 

Čovjek protiv mašine

 

Aktuelna rasprava o vještačkoj inteligenciji pokazuje koliko tanka može da bude granica između razumijevanja i sumnjičavosti, podrške i odbijanja. Amerikanac Džon Mekarti je prvi put 1956. upotrebio pojam vještačka inteligencija. On je time opisao dio informatike kojem je cilj da mašine opremi ljudskim sposobnostima.

Nakon višegodišnjeg razvoja vještačke inteligencije, rasprava se sada, između ostalog, usmjerila na tzv. „četbot“ – ChatGPT, koji je pušten u rad u novembru 2022. Taj softver je kontroverzan. U martu 2023. Italija je bila prva zemlja koja je zabranila ChatGPT. U međuvremenu je on i tamo ipak dostupan, ali nakon provjere starosti korisnika.

Koliko god da vještačka inteligencija nudi velike šanse, recimo bolju zdravstvenu njegu ili veću bezbjednost u saobraćaju, isto toliko je i snažna kritika te nove tehnologije. Izgleda da strahovi idu u dva smjera: jedni se boje moguće zloupotrebe, lažnih vijesti ili dezinformacija, strahuju za svoju poslovnu budućnost i svoje intelektualno vlasništvo. Drugi se boje budućeg tehničkog razvoja u kojem bi vještačka inteligencija mogla da ima sve veći i veći uticaj, a čovjek da izgubi kontrolu.

Razlog straha od vještačke inteligencije Trišler vidi u kompleksnosti te tehnologije. „Zabrinutost se javlja naročito kod velikih tehničkih sistema koji izgledaju anonimni.“ Pitanje konkretnog uticaja vještačke inteligencije na sopstveno zanimanje je, kaže Fater, racionalna briga. Za razliku od straha od mašine. „Prognozirati da će sva kreativna moć čovjeka postati suvišna širenjem vještačke inteligencije i da će mašine u bliskoj budućnosti preuzeti svijet – to bi bila panika.“

 

Sumnjičavost prema tehnici ostaje normalna stvar

 

Da li je određena sumnjičavost prema novim tehnologijama normalna, ljudska i razumljiva? Jeste, kažu i Kristijan Fater i Helmut Trišler. „Gledajući unazad često vidimo da se strahovanja nisu ostvarila“, kaže Trišler. Ali, gledišta toga vremena, kaže, jesu razumljiva.

„Sposobnost da se prave prognoze je korisna, jer nam ona pomaže da se kao grupa, kao društvo, a možda i kao ljudski rod, pripremimo za sljedeće korake razvoja“, zaključuje Fater. „To što se stvar ne razvije onako kako smo mi očekivali, to je u stvari normalno.“

 

(Deutsche Welle)